[Zavadi pa vladaj!! ]:Ispovijest mojeg "starog" radnog mjesta

Ne znam, jednostavno ne znam odakle da počnem s ovom ružnom pričom koja je imala savršeno pozitivni utisak na kompletno cijelu situaciju u kojoj sam postao previše entuzijastičan i pun ambicija, novih ciljeva, nada i vjerovanja u sve to. Sve se počelo tako brzo događati i istina je kada Vam kažu da je svaki novi početak težak, no jednostavno nisam se htio osvrtati na te početne i teške trenutke, već ponosno dignuti glavu i dati maksimum od sebe, a na kraju krajeva pokazati i dokazati se svojim radom.No prije nego li počnem o svemu pisati vjerovali ili ne prije nekoliko tjedana sam se spremao da objavim ovu priču na blogu i baš u trenutku kad sam je trebao objaviti računalo mi je doslovno umrlo, nije bilo više struje u njemu, drugim riječima otišlo je napajanje. I sad nakon opet nekoliko tjedana nadam se da ću ovoga puta ima više sreće. :)  Za nekoliko dana će biti tri mjeseca otkako sam dobio posao, no na moju sreću ili nesreću odlučio sam svojevoljno dati otkaz. No da krenemo nekakvim redom i na kraju ove ružne balade Vam ispričam priču koja je ostavila veliku tugu, razočaranje,poniženja i duboke ožiljke u meni. 17.09.13'. pozvan sam na intervju za posao koji je izazvao prevelike emocije, a naravno i dodatni stres i preveliko uzbuđenje. Novom direktoru predstavio sam se sa svime što znam i čime se bavim bez ikakve lažne skromnosti i prevelikog umišljanja i predstavljanja samoga sebe kao osobu koja zna sve i svašta iliti drugim riječima opisao sam sve poslove koje znam raditi i koje bih volio raditi za razliku od drugih mojih radnih kolega koje je direktor predstavio kao vrhunske majstore svojih zanata da bi se na kraju ispostavilo kako su to sve nesposobni i nepodobni ljudi koji su samo jaki na riječima kako to obično i bude. Intervju za posao je trajao nešto malo više od pet minuta gdje sam na licu mjesta saznao kako sam primljen. Zahvalio sam mu se i pun entuzijazma i pozitivne vibre sam napustio prostoriju u kojoj se odvijao intervju. Ja osobno ne bih bio ja kad ne bih doslovno "zapalio vatru" iliti kako me jedan prijatelj zove "palikuća" tako da sam došao kući i rekao tati kako zapravo nisam primljen na što je on i nasjeo, no morao sam odmah popraviti tu novonastalu situaciju i reći mu da sam zapravo primljen, te smo obojica briznuli u plač od sreće i zadovoljstva. Nakon nekoliko sati od intervjua dobio sam telefonski poziv od direktora kako bi trebao sutradan doći i kako je on to rekao "spašavati vojnike" što se odnosilo na čišćenje hotela koji je nekoliko godina bio prazan i nitko ga nije održavao. Opet pun entuzijazma zaputio sam se na posao gdje sam imao što i za vidjeti. Za početak sam vidio da je primljena također jedna žena s kojom sam radio u istom tom hotelu prije nekoliko godina, ali i još jedna o kojoj najiskrenije nikada nisam imao nešto lijepo reći za nju i od nje osobno čuo kako je primljena za slastičarku. Ostao sam zaprepašten s tom činjenicom kako ta ista žena koja je s nama radila u hotelu kao spremačica dobila posao slastičarke. No da se odmah ogradim kako ne bi pojedinci čitajući ovaj tekst pomislili da podcijenjujem nekoga ili nečije zanimanje onda griješite jer se ovdje radi samo o tome da nitko nikada nije znao niti je ona ikada ikome rekla da li je slastičarka ili što već. Na kraju krajeva nisam niti ja profesionalni slastičar, no prijavio sam se pa mi sve to jednostavno nije imalo nikakve logike i veze s zdravim mozgom. Nakon što smo se svi poupoznavali kako bi stari ljudi rekli, došlo je vrijeme za generalno čišćenje hotela od poda do stropa i to s ni manje niti više već petero ljudi. Meni osobno je to u početku dobro došlo jer prvenstveno nije nas bilo puno pa se već i tada moglo vidjeti tko kako diše i tko je kakav. Pozitivno sam se iznenadio jer su to bili dobri i vedri ljudi, nikako zlonamjerni kako to danas obično i bude. Prvi dan radili smo nešto kraće, dok sve ostale dane smo radili po osam i više sati, a naročito onda kada nas je direktor upoznao s novim voditeljem hotela koji je bio obični tiranin. U startu nam da je dao do znanja da ćemo na pauze ići tek onda kad nam on to bude rekao, a čak je bilo i nekoliko situacija u kojima nam se zaprijetio otkazima. Da stvar bude još gora isti taj voditelj na posao je dolazio u pijanom stanju, vršio pritiske nad nama i doslovno pravio budale od svih nas, a nas petero jadničaka nismo mu se oduprijeli jer smo svi bili savršeno svjesni situacije kakva su vremena došla i da nam zapravo nema druge već da šutimo i radimo kako nam on kaže. Kako su dani prolazili situacija je bila sve gora i gora. Dok smo skoro pa cijeli hotel prečistili onako ugrubo kako bih ja to rekao, dotični nam je rekao kako sada moramo napraviti kompletno cijelu inventuru hotela i popisati zatečeno stanje cijelokupnog inventara. Direktori su valjda već i tada primijetili sve njegove pogreške i način rada, no to pitanje je i dalje bilo u "zraku" i ništa se nije poduzimalo. Najviše što je mene pozitivno iznenadilo kao i sve nas druge bilo je to da su nam direktori omogućili obrok za koji su oni bili zaduženi. Naprosto nisam mogao vjerovati da netko od privatnika radi takve stvari za svoje radnike. Doslovno su nam ruže cvjetale, direktori su puno s nama komunicirali, provodili vremena, pitali nas jesmo li se naradili, kako smo ...

Jednostavno nisam mogao vjerovati da su i takve stvari moguće, mislio sam kako to sve predobro zvuči da bi bilo istinito. Na sreću svih nas direktor je doslovno tog istog voditelja istjerao iz hotela, a zadnja  kap koja je prelila čašu je bila ta da je taj isti voditelj naručivao nekakve boce skupocjenog šampanjca kojega si nitko ne bi mogao priuštiti i da radi deset godina. Neko vrijeme smo tako bili bez voditelja hotela i polako su započele pripreme za otvaranje hotela. U kuhinji također nije bila bajna situacija jer su se većina njih tamo gledali kao konkurencija međusobno. Strašno se među pojedincima mogla osjetiti netrepeljivost, pa čak i mržnja. Dotični šef kuhinje tada je trebao osmisliti nekakva sitna jela iliti tzv. "finger food" gdje sam i ja uskočio i dao svoje prijedloge. U tome je i sudjelovao jedan moj prijatelj koji nije znao o tome nešto posebno i koji se s takvim stvarima nije susretao tokom svojeg rada. Najgore u cijeloj toj situaciji je bilo to što mu se taj isti šef kuhinje počeo izrugivati i ismijavati ga. Tako nas je šef kuhinje raspodijelio što će tko raditi, pa je tako meni rekao da neka na ogledalu složim pečeni rostbif s punjenima jajima i francuskom salatom. Uglavnom meni je bio zadan zadatak koji bi mi malo njih dalo i to iz razloga jer me ljudi gotovo pa uvijek znaju podcijeniti ili se boje da im ne budem konkurencija i bolji od njih, jer misle da sam mlad i glup pa mi vjerojatno iz svih tih navedenih razloga i nisu nikada davali da se bavim takvim stvarima, a ja jednostavno nisam osoba koja će se svima uguravati i doslovno ulizivati kako bih došao do određenoga cilja. 

A to je izgledalo sve otprilike ovako :

Direktor je bio zadovoljan s ovime, te me potapšao po ramenu i rekao svaka čast i naravno opet sam se našao u neobranom grožđu jer on nije osoba koja hvali, ali kad nije po njegovom to ćete svakako čuti od njega.

Neću niti spominjati kako sam mjesec dana skupa s tim prijateljem radio druge smjene, jer se dotičnom šefu kuhinje nije dalo raditi poslijepodne-navečer. Obojica smo to prihvatili i dali sve od sebe.Zbog tog istog prijatelja znao sam i većinu radnoga vremena ostati prekovremene i to samo iz razloga jer nije poznavao jelovnik kako treba. Zna on sve kako to pripremiti i skuhati, no nije znao kako bi to otprilike trebalo izgledati, a s obzirom kako sam radio u tom istom hotelu i jelovnik je ostao isti pa sam po tom pitanju bio u malenoj prednosti. No ja jednostavno nisam htio biti osoba koja će sve to sačuvati za sebe iliti drugim riječima čuvati svoje radno mjesto i znanje koje imam. Kako je vrijeme odmicalo direktori su slabo dolazi u obilazak ili kako ja to volim reći - turneju po hotelu, nego uvijek kad smo taj moj prijatelj i ja radili, a tada su počela teroriziranja. Svaki puta bi nas se ispitivalo zašto su upaljena svugdje svjetla, zašto hladnjaci rade, jeste li danas išta radili, imali posla... Doslovno kao "žandari" bi ušli u kuhinju, sve otvarali, zavirivali ... Da se odmah razumijemo to i jest bilo njihovo pravo, ali to sve što su radili nije bilo u dobroj namjeri, a to ćete sve moći shvatiti kada budete u potpunosti pročitali kompletno cijelu ovu priču. Isto tako nakon određenog vremena odlučeno je da se uvede djelatnički obrok koji je koštao simboličnih 10-tak kuna, iako na tanjuru nije bilo hrane baš za pohvaliti se, bile su siromašne i ono doslovno kao na kapaljku dane. Djelatnička kava od 2kn je također bila uvedena, da bi se nakon nepunih mjesec dana direktori došli do zaključka kako se to njima ne isplati jer u biti mi radnici pojedemo više nego li što oni ostvare onaj pravi promet iliti drugim riječima to bi mjesečno ih koštalo oko 50-tak kilograma mesa. Jedino je djelatnička kava i dalje ostala aktualna. Teroriziranja oko štednje svih određenih aparata, rasvjete i sl. je i dalje bilo aktualno. Slastičarka je dolazila na posao kada je htjela, odlazila kada je htjela, sve u svemu direktori s njom nisu bili zadovoljni ni približno, ali vratiti ću se na tu temu malo kasnije. U drugoj smjeni je čak bilo situacija gdje je naišao direktor pa radio klasičnu turneju po hotelu i tako zatekao kako nismo zaključali vrata od ekonomskog ulaza, te se mojem prijatelju zaprijetio ukoliko ih opet bude ostavio otvorenim da će dobiti otkaz. Jednom prilikom je također došao u našu smjenu i kao da je sišao s brda počeo vikati da treba nekakvu narudžbu. Dakako da ga nismo niti on, niti ja uspjeli čuti s obzirom koliko je kuhinja velika. U tom trenutku sam izvukao rolu jednoga papira da si obrišem ruke i da dođem do direktora i upitam ga što treba. Čovjek me je doslovno steljao s pogledom i rekao mi da li sam ja svjestan koliko sam sada tog papira potrošio i da li ja znam koliko on košta. Da bi se sljedeći dan izrugao pred svim kuhinjskim djelatnicima kako se razbacujem s papirom i kako mu je doslovno došlo da me udari i kao nasmijao se. Nedugo nakon te situacije došla je kompletno cijela direktorova obitelj i rekao nam kako želi jesti kuhanu i grillanu palentu s malo kiselog vrhnja, te došao s narudžbom što i njegovi žele. Skuhali smo palentu, prebacili je na jedan pladanj da se ohladi, te smo od nje izrezali manje komade i malo je sotirali na roštilju. U trenutku dok sam servirao tu istu palentu direktor je ušao u kuhinju i naravno opet me streljao pogledom i rekao mi :"zašto mi dirate hranu prstima"??. Ja sam ga samo blijedo pogledao i još je nadodao da mi više takve stvari ne padaju na pamet.Mislim realno s čime sam mogao poslagati hranu na tanjur? Nogama?? Prošlo je mjesec dana i došao je napokon taj dan kada smo svi potpisali ugovore i plaću za koju nitko nije znao kakva će biti, no nadali smo se uvijek nečemu malo boljem i ljepšem, no dobili smo natrag sve suprotno. Na taj dan kad smo potpisivali ugovore direktori su mi rekli kako žele da ja preuzmem slastičarnicu na tjedan dana i da vide kakve ja kolače i torte radim općenito. Oduševio sam tim vijestima jer nisu bili zadovoljni s tadašnjom slastičarkom, no nisam zapravo bio niti svjestan što će me sve dočekati. Slastičarka je naravno bila na slobodnim danima, umjesto da je uskočila u kuhinju kao pomoćna djelatnica i kako su to oni sve isplanirali, da ne kažem "skuhali". 

A evo i nešto od kolača i torti koje sam radio u nekoliko dana jer u slastičarnici nije postojala mogućnost da ostanem više od tjedan dana iz razloga što nije bilo dovoljno kuhinjskih djelatnika, posla je bilo.

 Jaffa torta

                            

"Starinska" čokoladna torta s orasima

( nažalost nisam je uspio fotografirati u završenom stanju, no jako je brzo planula i gosti su bili oduševljeni tortom )

 Kremšnita

I kremšnita profesionalne slastičarke koja se toliko hvalila svojim znanjem i umijećem, no kada se trebala pokazati na djelu tu je uvijek zakazala.Većina njezinih kolača je izgledalo na takav vrlo identičan način. Međuostalim kremšnita je bila takve konzinstencije za koju Vam je doslovno trebao pripomoći nož. S obzirom kakvih sam se kolača nagledao u to vrijeme, osobno sam se požalio voditelju hotelu kako ti kolači zaista ne izgledaju kako bi trebali i da je mene osobno sramota takvo što dati ikome. Mislite da me je voditelj doživio po tom pitanju? Naravno da nije. Očigledno se niti jedno moje mišljenje nije uvažavalo.

Kocke od sira s jagodama 

( podloga je od petit keksa, maslaca, klasična krema sa svježim sirom, štaub šećerom, svježim jagodama i završna dekoracija je od reduciranog sirupa jagode i žele od jagoda )

I tako nakon nekoliko dana mojeg rada u slastičarnici šef kuhinje me vratio natrag u kuhinju, a slastičarka se vratila na svoje radno mjesto i to samo iz razloga jer smo imali šefa kuhinje koji je vječito samo širio paniku i nervozu u kuhinji. Isto tako sjećam se kao dan danas onih dana kad me je za vikende zvao da dođem mnogo ranije na posao jer je on smatrao kako će biti puno posla, no na kraju se ispostavilo da me je bez veze zvao, a ja sam samo skupljao prekovremene sate koje naravno nitko neće platiti, a da ne pričam o slobodnim danima. Dan nakon što sam se vratio natrag u kuhinju ostala je još manja količina kolača u hladnjaku koje smo davali za obiteljske ručkove. Taj dan sam zbilja imao štošta vidjeti jer je dotična slastičarka većinu mojih kolača s onih velikih i metalnih plehova izvadila sve van i doslovno ih pobacala na plastične tacne, te kolači kao takvi više na ništa nisu izgledali. Nakon zateknute situacije opet sam otišao do voditelja hotela koji naravno već po drugi puta nije ništa napravio, već se sve to onako doslovno "poguralo pod tepih". Jednostavno nisam htio stvarati dodatne tenzije, niti trošiti energiju na ljude koji to ne zaslužuju. Samo sam je pitao što je to napravila od mojih kolača, na što me je samo blijedo pogledala i nastavila raditi svoj posao. 

I tako su na poslu prolazili dani i slastičarka je svojevoljno otišla sa svojeg radnoga mjesta jer se navodno nije mogla dogovoriti s direktorom oko plaće, zbilja nije imala inventar s kojim bi mogla raditi, vječito je dobivala prigovore od direktora kako jednom kocke i kriške torti i kolača su prevelike ili premalene, kada ima kolača zašto ih ima, kada ih nema, zašto ih nema i tako smo se stalno vrtjeli u tom začaranom krugu. Direktor joj je čak rekao kako je ona njemu još dužna 1.000 kn...Čak je bila i jedna priča kako se gošća hotela zatrovala s nekakvom bakterijom u kolaču.

Nakon takvog ishoda hotel je nekoliko dana ostao bez slastičara, no pronašli su novu žrtvu. Naravno moglo se i očekivati kako će nova slastičarka odraditi nekoliko dana i više se nema namjera vraćati s obzirom kako je čula i doživjela vrlo sličnu situaciju kao i prethodna slastičarka.  I naravno hotel je opet ostao bez slastičara, pa me voditelj upitao da li bih ja mogao preuzeti slastičarnu. Rekao sam mu kako želim prihvatiti taj posao jer na kraju krajeve na samom dolasku u taj hotel htio sam odmah dobiti taj posao u slastičarnici i razmišljao sam kako će mi se onda barem taj dio toga sna i ostvariti. 

I tako sam od kuće donio kompletno cijeli pribor koji sam imao za slastičarstvo jer kako sam već u početku napisao da direktori nisu imali namjere kupiti nam bilo što od inventara kako bi se moglo raditi jer se tu naravno opet radilo o kojekakvih njihovim kalkulacijama. I baš sam tada započeo raditi negdje pred vikend pa me je zapalo baš to da napravim nekoliko vrsta kolača za obiteljske ručkove, te štrudle za manju grupu ljudi.


Štrudle 

( s jabukama, sirom i višnjama )

Voćne kocke s vanilijom

Krempita

Čokoladne kocke

( dnevni kolač )

I baš kada sam ove čokoladne kocke radio, direktorica je bila u ophodnji slastičarnice i da me pita zašto u vitrini ima toliko puno kolača i za koga sada radim još i te čokoladne kocke. Objasnio sam joj kako sam tokom vikenda očekivao da će biti puno posla i sve u dogovoru s šefom kuhinje koji mi je rekao da napravim više vrsta i neka bude. Pa me je počela ispitivati što radim s kolačima koji više nisu za vitrinu ili goste. Na to sam joj zbilja drsko odgovorio kako ih čuvam u hladnjaku sve dok se na njima ne uhvati plijesan.Iako smo u hotelu imali stalne spavače-goste nikada se nije sjetila da takve kolače koji više i nisu za vitrinu, no još uvijek jestivi ponuditi ih takvim gostima i ne bi bilo problema i ne bi se kolači i torte bacali. Nakon toga je otišla kod šefa kuhinje pa je njemu počela mozak ispirati i kako mi svi u biti moramo znati koliko će biti gostiju i koliko bi se slastica moglo prodati. On joj je samo odgovorio kako on nije vidovnjak i da je to čisti apsurd, te za takve stvari nitko ne može znati kada će i tko doći u hotel.

Krempitom i čokoladnim kockama direktori su se oduševili, no naravno to nitko od njih nije pokazao, a kamo li pohvalio jer sam ipak na kraju krajeva amater za slastičarstvo.

I kako je vrijeme opet odmicalo direktorica mi je rekla kako želi da za njezinu kćerku naravim rođendansku tortu. Ona je donijela svoj materijal koji je bio potreban za izradu torte. I baš taj dan šef kuhinje je došao u slastičarnicu i ostao zatečen jer je vidio da je donijela kvalitetne sirovine, dok nam donose onu najgoru robu iliti kako ja to zove "žnj" klasu. 

A torta je na kraju izgledala ovako :

Naravno da je direktorica morala doći i vidjeti tu tortu. Prvo mi je rekla kako se nada da je okusom mnogo bolja i da je zadovoljna s veličinom torte. Ostao sam bez komentara jer mi nije bilo jasno čemu takav komentar. Da bi mi nakon nekoliko minuta u slastu došao voditelj i rekao kako se oduševila tortom, te da mi ništa nije htjela reći kako mi ego ne bi "narastao" ili da se možda ne umislim. 
Presjek torte nemam, jer nam nisu ostavili niti jednu krišku da i mi djelatnici je probamo. No eto, opet se svima i ta torta svidjela, što okusom, što izgledom. 

I još malo dnevnih kolača i obiteljskih :

Medena i limun pita 

(obiteljski kolači )

Monte kocke 

( dnevni kolač )

Kokos torta 

( dnevni kolač )

Gotovo pa uvijek kad god bi se iz vanjske vitrine u kojoj su stajali torte i kolači vraćali natrag zbilja sam imao što i za vidjeti. Konobari kad bi vadili kriške torti i kolača doslovno bi unakazili iste, a stvar da bude gora je ta da to sve bude im izrezano, a njihov posao je samo izvaditi taj kolač ili tortu iz vitrine i poslužiti je gostu.

Jogurt torta

( dnevni kolač )

Čokoladni ježići

( dnevni kolač )

 I još jedna torta koju sam radio za jednu žensku nogometnu reprezentaciju koja je tjedan dana boravila u našem hotelu. 

Torta od čokolade i naranče

 Nakon toga se približivao direktorov rođendan. Došao sam u svoju smjenu i završavao što sam morao, te mi je voditelj rekao neka za direktora napravim monte kolača i da će ih biti oko 30-tak. Sutradan kada je trebao biti njegov rođendan rečeno mi je kako će ih zapravo biti oko 50-tak i shvatio sam kako nema dovoljno kolača. Na prvu sam doslovno zamračio jer se oni svi igraju ugostiteljstva i misle da je to samo tako ispeći biskvit, skuhati kremu, čokoladnu glazuru, te napraviti kojekakve dekoracije. Taj dan na poslu sam zbilja zamračio jer sam tri puta morao raditi isti kolač. Iz prve sam htio napraviti dekoracije od vučenoga šećera, no nisu uspjele se održati u hladnjaku i otopile su se. Svi su bili opet oduševljeni kolačem. Čak je i od voditelja jedan njegov prijatelj došao u hotel te probao monte kolač i svidio mu se. 

A to je na kraju sve izgledalo ovako :

I kao što opet možete vidjeti na toj metalnoj tacni se nalazi maleni papirić koji sam ostavio svojim radnim kolegama da znaju što će dati kome, dok prva slastičarka nikada nije radila takve stvari.

I još malo domaćih kolača koje sam radio za jedne manje grupe. Iako meni osobno izgledom i nisu nešto posebno, no okus je taj na koji sam se usredotočio jer jednostavno kada Vam kažu da danas treba određena količina torti i kolača, doći će Vam sutra i reći da treba napraviti iliti uduplati dozu zbog gostija ne može se to sve tako brzo napraviti kako je većina mislila.

Lješnjak kocke

( za koje je jedna gošća rekla kako se "kuharica" može udati :D )

 Kocke od sira s voćem 

( prhko tijesto, krema od svježeg sira, vrhnja, voća i štaub šećera )

Nakon svega što se dogodilo uslijedilo je ono najgore i onaj najbitniji razlog zbog kojega sam svojevoljno dao otkaz. Za nedjelju 08.12.2013.g. imali smo dogovoren jedan dječji rođendan od 20 ljudi gdje sam već na početku naveo kako sam se prethodno dogovorio s majkom slavljenika kakve torte želi. Taj dan doslovno sam se tresao, ali ne od straha kako bi nešto moglo poći po zlu, već da sve stignem obaviti u određenom roku. Za taj vikend odlučio sam se za obiteljski kolač napraviti klasičnu pitu s jabukama :

Da stvar bude još gora taj dan i samom dolasku na posao imao što i vidjeti. U hladnjaku je ostalo viška monte kolača i nekoliko komada pite s jabukama. Ostao sam frapiran iz razloga što moje radne kolege nisu dan ranije podijelili sve monte kolače kako sam ja predvidio već im je jedan dotični i eminentni konobar poslužio pola pite s jabukama, a pola monte kolača. Kako je vrijeme odmicalo majka slavljenika i maleni slavljenik su došli u kuhinju kako bi vidjeli sve zakazane torte. Oduševili su se oboje, a ja sam na kraju opet doslovno ostao degradiran jer ih kao nisam smio puštati da ulaze u civilu u kuhinju, a kamo li u rashladne komore, no dok direktori, njihova djeca i društvo su po tom pitanju bili povlašteni jer ipak su oni direktori, bogovi i batine pa im je vjerojatno dozvoljeno sve i svašta. Tako to valjda danas funkcionira i kada radite za privatnike.  A evo i tih torti koje sam radio :

Torta od oraha

Klasične štrudle sa sirom, jabukama i višnjama

Japanski vjetar s kivijem i lješnjacima

Čokoladna torta s jestivom prekrivkom

Nakon završetka događaja majka od slavljenika nam se svima zahvalila i rekla kako je bila zadovoljna sa svime i nema nikakvih zamjerki. Kako je dan polako završavao jedva sam uspio sam pokrpati da svatko od gostiju koji su taj dan došli na obiteljski ručak dobiti komad kolača kojih više nisam imao, no nekako sam se izvukao, a i da sam htio nisam imao vremena da napravim bilo što dodatno od kolača jer se iz kuhinje nitko nije sjetio kako postoje i deserti poput palačinki, kesten pirea, sladoleda ... Jer naravno oni su bili toliko sebični i gledali su samo da svoju hranu izbace van, a slastičarna neka doslovno pada s nogu i svaki dan osmišlja što da peče i priprema od slastica. I nakon svega uslijedila je strka i zbrka oko pakiranja kolača za koje je opet dotični i eminentni konobar kriv koji je izričito tražio po koliko torti i koje treba spakirati u jednokratne posude.

 

Osim svih navedenih slastica bilo je tu i klasične baklave koja je išla za jednu grupu navečer. Oko nje sam ratovao s cijelom kuhinjom jer svatko mi je dolazio i govorio kakva treba biti, no nikome nisam šutio već sam je napravio po svome jer jednostavno nisam si htio dozvoliti da mi se itko petlja u posao i uostalom ukoliko su mislili da znaju bolje od mene zašto nisu prihvatili posao slastičara, već su odlučni glumili generale nakon bitke. 

Baš kada sam se spremao da krenem kući nakon radnoga dana koji je trajao malo više od deset sati u slastičarnu je došla direktorica i rekla mi kako želi probati nešto od slastica. Opet sam ostao frapiran jer u kompletno cijela tri tjedna niti ona, niti njezina obitelj nisu isprobavali ništa što sam radio, već se ona sjetila baš u tom trenutku kada kolača više nije bilo. Objasnio sam joj kako kolača više nema, što mi je konobar napravio s kolačima i ostavio me bez ijednoga dodatnoga, a uostalom i sama je uvijek govorila kako nikada ne bi smjelo biti viška, a ne daj Bože da ih bacim. Nakon što je čula moju priču doslovno joj se dignula kosa na glavi, te je istoga trenutka napustila slastičarnicu. Nakon nekoliko minuta kasnije došao je eminentni direktor i upitao me kako je moguće da nema nikakvih kolača koje bih oni konzumirali. Otvorio je vrata od hladnjaka i vidio na manjem tanjuriću kako stoji jedna manja kocka čokoladne torte i nekoliko baklava. Upitao me što to radi u hladnjaku, na što sam mu odgovorio kako ja ne mogu glumiti žandara niti policajca i svakoga kontrolirati šta i tko radi, što rade s mojim kolačima i tortama, a kamo li da ja mogu kontrolirati svoje stanje kolači i torti dok me nema u hotelu. Isto tako sam mu rekao što mi je konobar napravio, a svima sam im jasno dao do znanja i objasnio koje kolače smiju davati, a koje ne. Nakon što je vidio tanjurić s viškom kolača upitao me tko je to tu ostavio, a ja sam mu rekao da ne znam. Rekao mi je da obiđem kuhinju i da pitam svakoga pojedinačno tko je. Nisam od nikoga dobio odgovor tko je to napravio,  na što mi je kasnije rekao neka sve djelatnike iz kuhinje pozovem u slastičarnicu.Poredao nas je k'o domine, a sama scena je izgledala kao da ste došli kod istražnoga sudca. Sve ih je pojedinačno počeo ispitivati tko je ostavio taj komad torte i baklave, pa se javila jedna radna kolegica iz kuhinje koja je rekla kako je ona ostavila to u hladnjaku jer nismo zapakirali to, a baklave su bile za dopunu. Kada je to čuo sve nas je doslovno prozvao lopovima i kako smo mi u biti ukrali od tih gostiju tu manju fetu čokoladne torte i nekoliko baklava. Nakon toga uslijedila je rasprava o tome zašto nema kolača koje bi on i njegova obitelj degustirali. Tada je eminentni konobar rekao kako on zapravo nije znao da je monte domaći kolač te im je ponudio dvije vrste. Direktor je u tom trenutku stao u moju obranu i rekao kako je jučer vidio da sam napisao na papir koji kolači idu za koga. Tad mi je zbilja pao mrak na oči i samo sam htio otići kući i da više taj dan završi. Kad su svi napustili slastičarnicu direktor mi je rekao da podijelim to sve s toga tanjurića na dva manja, te da će on i njegova žena ih pojesti. Po završetku toga spremao sam se da krenem kući i tada me je netko počeo dozivati. Kuhar mi je rekao da me direktor treba. Došao sam do toploga bloka gdje su se okupili konobari i kuhari. Ništa mi nije bilo jasno, no mogao sam pretpostaviti o čemu je riječ jer sam vidio kako ispred sebe drži komad čokoladne torte na tanjuru. Doslovno je uzeo viljušku i počeo brljaviti po torti i rekao mi kakva je to čokoladna torta, da to nema veze s njom, kakvi su to slojevi, te indirektno spomenuo kako sam ja u biti pokrao te goste jer torta nema veze s čokoladom, te me upitao kakva je meni. Rekao sam mu da mi je dobra. Radne kolege su ostali frapirani tim događajem, a meni je doslovno došlo da mu pljunem u facu, pokupim svoje stvari i više nikada se ne vratim. Naravno nisam se htio raspravljati s njime jer je to osoba koja vas neće slušati, neće pokušavati pronaći kompromise s vama i za svaki vaš komentar će reći kako uvijek imate dobre izgovore. Nakon toga mi je rekao tko me je učio praviti baklavu i kako ona nema veze s baklavom, te me upitao  koliko sam oraha potrošio. Rekao sam mu da ne znam, na što mi je drsko odgovorio kako ja to moram znati. Imama zapisano u papirima gdje sam uvodio normative i s obzirom sve što sam tog dana radio nisam u stanju da još i pamtim koliko čega sam potrošio. Isto tako sam mu rekao kako su mi se svi petljali sa svojim komentarima i vizijama o baklavi i nadodao kako mi je glavni kuhar rekao da je napravim i zakuham šerbet. Ponio se kao onaj najveći pećinar prema meni, a svi dosadašnji gosti su bili zadovoljni mojim slasticama, nitko nikada nije imao negativan komentar, niti kritiku, ali našao se on koji nema pojma o ugostiteljstvu i mene uči kako se slastice rade. Uostalom ako mu je toliko stalo da ima savršenu baklavu i s obzirom kako je on eminentni Bosanac mogao ju je sam napraviti, jer kako sam već prije naveo lako je biti general nakon bitke. Nakon svega što se dogodilo rekao sam svojim radnim kolegama iz kuhinje kako dajem otkaz i da me nitko više neće ovako javno omalovažavati, doslovno popljuvati moj rad i moju muku, a da ne pričam o tome kako nisu bili u stanju i nisu htjeli kupiti adekvatan inventar za slastičarnicu već sam ja svoje stvari nosio od kuće. Uslijedio je novi sastanak isti taj dan s direktorom i direktoricom. Kao i na svakom sastanku on je vodio monolog, te nam je rekao kako mi svi zaposlenici nismo došli kod njega raditi da jedemo njegovu hranu i pijemo njegovo piće, te nadodao kako nam je u početku spominjao da će nas ostati svega 20-30% radnika. Naravno da će nas toliko ostati s ovakvim načinom rada, gdje se ne zna doslovno tko koga, gdje posao nema veze s ugostiteljstvo i gdje bi ti trebao nositi od svoje kuće inventara da možeš kao čovjek normalno raditi i još na kraju kada tvoj rad, muku i volju netko javno popljuje. Pokupio sam se u personal te rekao voditelju hotela kako dajem otkaz, smatram i znam da sam svoj posao obavio pošteno, fer i korektno. On mi je rekao da je na mojem mjestu već bi i prije dao otkaz. Isto tako nadodao sam da odlazim čiste savjesti, a oni ukoliko imaju imalo mozga možda jednoga dana shvate što rade, no ne vjerujem jer su to takvi ljudi. Potpisao sam izjavu kako dajem ostavku, te izašao na ekonomski izlaz. U tom trenutku osjetio sam takvo olakšanje u prsima da Vam to ne mogu opisati, kao da mi je pao sav teret s duše i to olakšanje koje sam osjetio.  Ljudi i nakon mojega odlaska daju sami otkaze, novi pojedinci dolaze na posao na nekoliko dana, no ne vraćaju se.  Sutradan sam otišao pokupiti sve svoje stvari, na svu sreću direktora nije bilo u hotelu jer sam bio spreman da im svašta kažem. Negativnu energiju koju sam osjetio pri samom dolasku o hotelu ne želim niti spominjati. Nakon nekoliko tjedana kolegica s recepcije mi je poslala poruku da mogu doći po papire. Atmosfera je bila takvog tipa da se doslovno mogla rezati nožem. Isto tako rečeno mi je da ne smijem zalaziti u kuhinju jer više tamo ne radim, a kamo li da mogu pozdraviti radne kolege. Na to sam zamračio, no iskoristio sam gužvu i otišao u personal gdje je sjedila nova slastičarka. Rekao sam joj ukoliko bude tu izdržala četiri dana neka mi se slobodno javi. Kako su prolazili dani i tjedni čuo sam informacije da je slastičarka dobro iskorištena jer im je bila potrebna za svatove i proslavu Nove godine, te da je zovu samo kada ima potrebe. Sve u svemu završila je i ova priča. Vraćam se opet na ono staro, ali znam da ću ovoga puta imati svoj mir i tišinu. Otac mi je u ovoj priči bio najveća potpora i rekao mi kako ćemo pod svijećama živjeti ako treba ali me nitko neće omalovažavati. Prešao sam čak i preko toga što sam radio za minimalac, što sam u 2,5 mjeseca natukao 660 radnih sati, što nismo imali pravo na pauzu, niti na topli obrok, no vrhunac je bio onakvo javno omalovažavanje i vrijeđanje. Iz svega toga izvukao sam puno pozitivnih stvari, upoznao nekoliko ljudi s kojima se i dan danas družim, koji su pozitivni i koje volim. Isto tako ostvario sam i dijelić svojeg sna, a taj je bio da barem na kratko radim u toj slastičarnici što se i ostvarilo. Idem dalje lagano, ovdje u Hrvatskoj se ne planiram više zadržavati, gledam da odem van gdje se svaki radnik cijeni i poštuje ma da je i crni cigan. Tako sam odlučio da želim započeti novu godinu i jednostavno želim zaboraviti ovu tužnu i ružnu priču iz koje sam izvukao više pozitivnih stvari bez obzira koliko je sve ovo negativno iskustvo. :)  Uskoro možete očekivati i nove recepte na blogu, dosta sam u zaostatku no i to ćemo popraviti. Do sljedećeg tipkanja dragi ljudi. :)  :)