[Uvijek u srcu :] Boni

Oni koji me poznaju i znaju da nemam običaj personalizirati prostor za vlastite monologe barem ne naširoko i nadugačko, ali naš Boni to itekako zaslužuje,a pogotovo ovdje na bloggeru gdje sam ga često put znao spominjati, baš kao i mačka Grgu, te ponekad i na IG-u objavljivati. Zbog gubitka psećeg člana obitelji ovo posvećujem izričito njemu.

Tokom godina i cijelog provedenog vremena s tobom često sam se znao zapitati kakav bi život bio bez tebe. Često sam ti znao na uho tiho reći kako moraš vječno živjeti i biti s nama, biti dio nas. Isto tako svjestan sam bio činjenice da sam i na taj način zavaravao samoga sebe jer u životu ne postoje vječne stvari-ništa nije vječno. Samo sam sebično htio i želio da budeš s nama što je moguće više.Vjerovao si svima nama do samoga kraja. Vjerovao si mi i kad sam ti rekao da ne moraš vječno živjeti i vječno biti s nama i da je sasvim u redu da odeš kada budeš smatrao i mislio da je došlo vrijeme za odlazak. Bio si nama u svim lijepim, ali i ružnim(teškim) trenutcima. Nikada nam nisi sudio kad bi se svatko od nas odlučio za nekakve stvari ili situacije, nikada nas nisi sudio po tome kakvi smo, koje su nam mane i nedostaci - uvijek si sretno mahao repom. 

I ovih zadnjih dana kada mu nije bilo lako on bi ustao svojim posljednjim atomima snage, pozdravio nas, mahao svojim bijelim repićem ( "peršinom") kako bih ja znao reći, veselio se, pozdravljao nas kad bi se vraćali kući ili pravio tužne face kad bi ga ostavili samoga kod kuće. 

 ( fotografirano prošli mjesec )

Bio je Boni do samoga kraja kakvog smo imali i poznavali. I dan danas mislim kako od nikoga nećete dobiti koncentraciju čiste i neprikosnovane ljubavi koju možete dobiti samo od psa.Hvala ti na predivnih 14, 5 godina ispunjenih srećom, dobrotom, bezuvjetnom ljubavlju, toplini tvojeg neiskvarenog srca, malim crnim očima - na svim predivnim trenutcima koje si nam pružao svih tih godina koje ćemo i dalje pamtiti, a tebe nositi u dubini naših duša i srca- tvojeg ogromnog i neopisivog srca,veće od našeg. Kratko ćeš spavati, a onda iznenadno i neočekivano probuditi se.

Volim te i vidjeti ćemo se opet, tamo opet, negdje gore gdje je sve bolje i ljepše. 2004.-2018.

Njegovo ime je Boni. To maleno, veselo, umiljato bijelo klupko ušetalo se u naš dom davne 2004.g. Ja o tome nisam imao pojma, ali sam se neopisivo pozitivno iznenadio po povratku iz škole. Otkako znam za sebe uvijek se u našem domu mogao vidjeti kućni ljubimac, a Boni je jedina iznimka koja nam je više od 14,5g. dodatno uljepšavao i ispunjavao život.  Od prvog dana kada je kročio u naš dom ( imao je 6.mjeseci ) zauzeo je stav gazde i domaćina, baš u smislu i ponašanju kako je od samog rođenja tu i kako je to cijeli njegov teritorij. 

 Vječno razigran, bik u horoskopu ( kao i ja ), veliki foodie - jer ne daj Bože da netko jede ispred njega, a da on nije uključen u tu priču - kad god se jelo i on je morao prisustvovati tome, gdje god da je bilo hrane, bilo je i njega, veliki gurman je bio. Mislim da su sve ove fotografije dovoljan pokazatelj cijele priče : 

  

    

Da budemo realni napravili smo maleno "dijete" od njega. Uvijek je imao pristup svim mogućim krevetima i stolicama po kućama. Nevjerojatna je činjenica isto bila ta da je Boni bio nevjerojatno i pozitivno prilagodljiv s obzirom kako je kroz svoj život proputovao pola Hrvatske. Nažalost, nakon dvije godine kasnije, točnije 2006.g preminula je moja majka, koja je bila glavni inicijator oko nabave psa - u ovom slučaju Bonija. Boni joj je bio neopisivo privržen, najviše je nju volio i najviše vremena provodio s njom. To mu je bio dodatni stres koji je navukao na sebe, jer gledajući iz psećje perspektive ako vlasnik ostavi (ili nestane) svojeg psa, psu se to manifestira na način da je izdan, ostavljen. Bio je jako tužan, kao i naša cijela obitelj. Kako je vrijeme prolazilo sestra je preuzela kompletno cijelu brigu o njemu. Ona je imala najveću povezanost s njime, a njega je gledala kao vlastito dijete. Svi ljudi koji su tokom svojeg života imali kućne ljubimce shvatiti će vrlo jednostavno o čemu pričam. 

  

Ne daj Bože da je netko mu ušao u dvorište, a da on nije signalizirao bilo da nekoga pozdravlja ili tjera van i upozorava da napusti njegov teren. Poštara i jednog čovjeka koji očitava nam struju je baš onako, kako bih rekao "mrzio iz dna duše". I to u smislu da su obojica krivi jer mu se nikada nisu javili, pozdravili ga, doživjeli ga... Jer ljudi se jednostavno ne znaju ponašati, većini nedostaje bontona, etičnog ponašanja i kodeksa. Mislim da je bilo malo tih proljeća i ljeta kroz godinu, a da Boni nije sudjelovao s nama. To su uglavnom bili kojekakvi izleti, roštiljanje, Baranja. Njegova najveća strast je bila kopanje i rovarenje po zemlji, točnije po mojem malenom, urbanom vrtu gdje sam sadio razno razno začinsko bilje, povrće, cvijeće... A njegove takve avanture su uglavnom završavale na ovaj način : 😅

Koliko god da se uprljao,a mi se znali i nekada naljutiti na njega - sve smo shvaćali, nismo se nikad izderavali na njega, a kamo li ga tukli - zbog njegovog opkopavanja vrta često smo mu znali reći kako je on naš maleni poljoprivrednik. 😍😀 U cijeloj priči oko našeg Bonija najdraža mi je činjenica koliko smo dugi niz od 14,5 godina proveli s njim i to na kvalitetan način, imamo jako puno uspomena i fotografija od njega, baš je bio poseban u svakom segmentu ove cijele priče, te naš maleni najbolji četveronožni prijatelj. 

Prije nepunih 11.godina odlučili smo Boniju dovesti društvo i to više niti manje nego mačku. 

😀

To je bila ljubav na prvi pogled. Boni je taj isti dan promukao od lajanja na Grgu , iako ga Grga i nije baš nešto pretjerano doživljavao. A nekoliko tjedana kasnije postali su najbolji prijatelji na             svijetu.                                                                    

 💓

     

  

     

Isto tako tokom jela, točno se znalo tko je autoritet u kući. Prvo je gazda jeo, a mačak je morao pričekati da gazda završi s jelom. S vremenom je postalo malo teže hraniti ih istovremenski, jer je Boni uvijek bio taj koji bi i njegovu hranu pojeo, pa smo ih nekada morali i rastavljati. Osjetila se i malena doza ljubomore s Bonijeve strane, no obojici je pruženo maksimum svega i nikada i  niti u kojem kontekstu nisam mogao reći da je jedan dobio više ili manje-odnos i ponašanje prema obojici bio je uvijek ravnopravan. 

  

  

Mogao bih ovako satima sjediti ispred računala i pisati Vam priču prvenstveno o Boniju, a zatim o Grgi. Bilo je tu svakakvih dana, što lijepih, što ružnih, aktivnih, rekreativnih, kreativnih, smiješnih i ludih. Isto tako mislim da fotografije govore više od tisuću riječi i mislim da je dovoljan prikazatelj i pokazatelj kako smo se s njim provodili. 😊 Ako nije spavanje, onda su tu uvijek bile dugačke šetnje, klopanje, ludiranje... Nikako ne treba zaboraviti i njihova grupna spavanja na našim krevetima. Uvijek smo gledali da imaju pristup krevetu , pa čak i kad su spavali dok smo se mi spremali u krevet nismo ih htjeli micati. Imao je savršeni komfort, sve što mislim i smatram da bi svaki pas na ovome svijetu trebao imati. 

  

 

  

 

  

  

 

      

Pojedinci, posebno Vi koji mislite da Vam je pas uginuo, nećete razumjeti ovu poruku, niti
očekujem da itko i razumije. Svoju bol nosim u svojoj duši i u svojem srcu. Psi postanu
jednostavno umorni, bole ih kosti, jako su stari. U tome je cijela poanta ove pozitivne priče, ma
koliko god ona tužno zvučala ili rasplakala istomišljenike koji čitaju ovaj tekst.
Kad pomislite da je Vaš najbolji prijatelj uginuo, to zapravo znači da je zaspao u Vašem srcu.
On ili ona neprestano maše svojim repom, sjetite se svih provedenih sati, tisućinki, dana, mjeseca
i godina koje ste prošli skupa i zato nas sve toliko boli u duši i zato stalno plačemo. S vremenom
oni spavaju sve češće i duže, a zatim se dogodi nekakava neočekivana reakcija,situacija u kojoj se opet naša mala duša
i naš najbolji prijatelj probudi/e. Obično to bude u situacija kad najmanje očekujete ili se uopće ne nadate.
Nemojte misliti da Vas je Vaš pas napustio, nemojte se zavaravati, nisu mrtvi. Biti će dana
kad će Vaš najbolji prijatelj spavati duže, a nekada i manje i to Vam pišem gledano s mojeg aspekta
ne tako davne situacije. Oni su takvi, situacije su takve kakve jesu, to jednostavno tako mora biti.
Žao mi je ljudi čiji psi ne spavaju u njihovim srcima, mnogo toga propuštate, jednostavno ponekad
je čak i riječima teško ekspresionirati samoga sebe.

Volim te i vidjeti ćemo se opet, tamo opet, negdje gore gdje je sve bolje i ljepše. 2004.-2018.